Primetime počinje kao priča o čovjeku koji želi ući u povijest televizije. Završava kao priča o nekome tko je cijelo vrijeme sjedio u publici.
Chris Hansen u Pattinsonovoj izvedbi nije heroj, iako film neko vrijeme glumi da jest. On je narcis zaljubljen u vlastiti odraz na ekranu, čovjek kojem pravda služi kao rekvizit za uspjeh. Ne bori se da bi svijet očistio od pedofila, bori se da bi njegova pravda bila emitirana u udarnom terminu. Svaka scena je njegovo razotkrivanje.
I nije prvi, niti zadnji. Priča je starija od televizije: tuđa nesreća oduvijek je dobra roba. Danas se ista igra vodi pod novim imenima, svaka aktualna tragedija dobije svoj dokumentarac, podcast, objavu ili rad, a netko se na njoj uspne. Ljudi se bogate na tuđoj boli, samo što sad to zovu osviještenost.
Onda stigne kit. U žargonu emisije, to je netko tko nije glup, nije nemaran i zna kako sustav radi jer ga je sam napravio. Kit je okružni tužitelj, čovjek čiji je posao zatvarati ljude poput sebe. Ne treba ti nijedan naslov o Epsteinovim dosjeima da povučeš paralelu. Film ne aludira, već upire prstom.
Vizualno, Primetime počinje u toplom, zamagljenom svjetlu 70-ih i 80-ih, glatkoj i lijepoj slici, onakvoj kakvom Hansen vidi sebe. Što priča dublje ulazi u trulež, to se prostor steže: kadrovi postaju klaustrofobičniji, boje agresivnije, atmosfera luđačka. Lijepa površina puca, a mi smo zatvoreni unutra s njim.
Film se najviše smije i najviše škripi u istim trenucima. Hansen i njegov mamac, Decoy-Dan, usred napete scene povremeno izbace repliku koja ne pripada situaciji, scena na sekundu odahne, a onda se vrati u mrak. To je comic relief koji funkcionira, ali i onaj kojem se vidi šav: replike zvuče uglađeno, napisano, gotovo namješteno. Je li to slabost scenarija ili Hansenov refleks, čovjeka koji i izvan kadra govori kao da ga snima kamera, film ne otkriva. Možda je oboje, a gledatelj ostaje podijeljen.
Središte filma je monolog koji Hansen drži Decoy-Danu o narukvici iz Indije. 1996., Pandalam, pada noć i djeca nestaju. Mještani se okreću jedni protiv drugih, a tjednima kasnije u okolici nalaze ostatke raskomadane djece. Selo nikad nije napadnuto dvaput, dok jedna djevojčica ne odvede Hansena i ne pokaže mu što je vidjela: drevno zlo koje se šulja kroz tamu s maskom nalik na Oni, čudovišta iz japanskih legendi. Nije to horor, to je metafora.
Pedofilija nije incident koji se počisti usput. To je zlo koje postoji van vremena i prostora i mora se iščupati iz korijena, a mi ga još uvijek režemo samo pri vrhu. Scena odjekuje Twin Peaksom i onom replikom koju nitko ondje nije do kraja zatvorio: „Maybe that's what Bob is, the evil that men do.“
Okružni tužitelj nikad ne dobije suđenje. Nema priznanja, nema posljedica. A u posljednjim trenutcima filma Hansenu oduzme ono o čemu je oduvijek sanjao, i to je više od uspjeha: titulu superheroja, onu istu koju je Hansen u jednoj sceni velikodušno podijelio svom mamcu. Čovjek koji je cijeli film dijelio plašteve ostane bez vlastitog.
Primetime na kraju nije film o jednom čovjeku koji je uhvaćen. Nego o tome da oni koji su najbliže sustavu rijetko moraju odgovarati istome.
★★★★★
TEKST POTPISALA SARA TODOROVIĆ