No, možeš li, uistinu vidjeti sve?
Čak i da možeš vidjeti sve, nećeš saznati onoliko odgovora koliko ćeš, nakon nevjerojatno perpleksnog trosatnog iskustva, imati pitanja. A imat ćeš ih mnogo. I previše.
Toliko da film kod gledatelja uspješno inducira stanje onome slično psihozi.
Sama ideja Elizabeth Holmes (koja se sada odaziva na Liz) i njezina partnera Billyja Evansa da pozovu filmsku ekipu koja će zabilježiti "sirovu ljudsku priču koja otkriva istinu" prije no što će Holmes biti poslana u dugogodišnji boravak u zatvor – grozno je nepromišljeni pokušaj da se popravi nepopravljiva reputacija i šteta koju je ova žena nanijela mnogim ljudima, ali i drugim ženama sličnih ambicija.
Pogotovo kada svi znamo kako filmovi u suštini funkcioniraju (mislimo na tebe, Orsone Wellše, i na tvoj šarlatanski, predivan i genijalan "F for Fake").
Pogotovo kada je kuća u kojoj se dokumentarac snima iznajmljeni prostor, praktički savršeno iscenirani stage setupiran za završnu točku.
I pogotovo kada je glavni čovjek filmske ekipe... Nathan Fielder.
I sam Fielder postavlja iskreno i točno pitanje: "Zašto pozvati mene? Ja se ne razumijem u znanost. Samim time, znaš da te ništa ne mogu ispitivati o znanosti."
No, ako pogledamo njezinu karijeru, o znanosti ne zna ni sama Elizabeth Holmes. A čini se, ako joj je za vjerovati, ne zna puno ni o Nathanu Fielderu.
Riječ je o Kanađaninu koji se isprofilirao kao glumac, redatelj i kreator poznatih hibridnih reality showova kao što su "Nathan For You" i "The Rehearsal". Gledajući njegov rad, teško se ne upitati: "Što dovraga nije u redu s ovim čovjekom?" Ipak, pomno ga analizirajući, jasno je da je riječ o inteligentno uigranoj ulozi autističnog čudaka. Takve se stvari jednostavno jako dobro prodaju, a Fielder je odličan – što god da je to ono što radi – u igranju te uloge koju je on stvorio.
"Koju je on stvorio", ključna je rečenica i svojevrsni pokretač cijele radnje filma. Fielder većinom igra svoju ulogu do te mjere da miješa stvarnost i fikciju, stvarajući pomutnju u očima promatrača o tome što je stvarno, a što ne.
Radi li i Elizabeth Holmes isto?
Je li ona ta koja je stvorila karakter koji je igrala dok je bila zaštitno lice Theranosa ili su javnost i mediji izgradili određenu sliku o njoj po kojoj je sada sudimo? Možda je zapela u ulozi? Ili ju je možda samo odlučila igrati pod svaku cijenu, sve dok privatnu stvarnost ne zamjeni sa onom koju je sama iskreirala? Kako je moguće da Elizabeth i Billy nisu napravili background check za osobu koju će pustiti u svoj dom i koju će ostaviti kao posljednji utisak u javnosti prije njezina odsluživanja zatvorske kazne, i jesu li znali da angažman osobe koja je prvenstveno zaštitno lice niche humora nije najbolji odabir?
Kako bi dobro probavili ovu divnu filmsku poslasticu, potrebno je odraditi vrlo zabavan domaći uradak koji će cijelo iskustvo gledanja "You Can See Everything" učiniti iznimno neodoljivim.
Osim svega što je Fielder radio (a sve se isplati pogledati, uključujući i “The Curse”), prvo obavezno gledanje je dokumentarac "The Inventor: Out for Blood in Silicon Valley" iz 2019., poznatoga lisca Alexa Gibneya. Radi se o autoru koji se jednostavno obožava dirati u ono "što ne bi smio", prkositi moćnicima koji su zloupotrijebili svoje pozicije i koji je savršeno dobro razumio svoju ulogu dokumentarnog redatelja. On sumira cijelu priču Elizabeth Holmes i propast njezine zloglasne tvrtke Theranos.
Holmes je odustala sa Stanforda 2003. godine, kada je imala svega 19 godina, kako bi ganjala svoju koncept-ideju o stvaranju uređaja koji će omogućiti pacijentima da se iz udobnosti svoga doma testiraju na stotine bolesti, koristeći samo jednu kap krvi iz svoga prsta.
Proces minijaturizacije omogućit će da se troškovi znatno smanje i da pacijenti uvijek budu u toku sa svojim zdravljem, pa čak i da preduhitre mnogobrojne vrebajuće bolesti. Glavni sales pitch bio je da ćete Theranosovim uređajem Edison stvoriti takav svijet u kojem nitko nikada ne mora reći zbogom prerano. Bitno je naglasiti da je to – živjeti što dulje, ako ne i zauvijek – jedan od glavnih ciljeva techbroova Silicijske doline.
Zvuči kao znanstvena fantastika? Jer to je upravo ono što ova ideja i jest.
Nekim čudom Elizabeth Holmes uspjela je za sobom povući brojne znanstvenike koji će slijediti i graditi njezinu viziju, i ono najbitnije, investitore koji će u istu uložiti milijarde dolara.
A pod "nekim čudom" mislimo na efekt deluzije koji vlada u Silicijskoj dolini i efekt kakav internet – koji omogućuje da se 24/7 dostupnost nepregledno ogromnoga volumena informacija kojem se može pristupiti svake sekunde ostavlja na budale: da se ta ista dostupnost znanja shvati i poistovjeti kao da je to isto znanje samim time i shvaćeno.
To najbolje uprizoruje scena u "You Can See Everything", gdje Billy, preko YouTube videa koji je postavljen na 2x brzinu, pokušava isto tako brzo (što situaciju čini dodatno komičnom, a ne impresivnom, kakav je i sami high-pitched glas naratora iz videa koji Billy gleda) "naučiti" nešto što se čini jako bitnim.
To sve on "predano" radi kako bi zaživio njihov pothvat koji je esencijalno Theranos 2.0 – novi pokušaj iste vizije s različitom tehnologijom, ovoga puta koristeći se specijaliziranim laserima. Billy taj proizvod odmah pitcha – da će biti veličine pola paketića s maramicama – iako prototip kojim raspolaže trenutačno zauzima nekoliko metara kvadratnih.
Glupi, imućni ili donekle imućni, ali definitivno previše samouvjereni ljudi (poznato kao i Dunning-Krugerov efekt), vode se načelom: "Ako u nešto stvarno i čvrsto vjerujem, to će se nekako i nekada morati moći ostvariti zato što sam JA u to uvjeren."
No, Elizabeth Holmes nije nikakav vizionar, a kamoli dobar znanstvenik, jer ona zapravo zna toliko malo o tome o čemu priča (izdaje je njezin vokabular) da ju je smiješno uopće smatrati jednom od najvećih – nešto za čime su je mnogi smatrali i nešto što su tako gorko htjeli da ona bude. I to je zapravo ono što većinu boli, jer je tako lijepa priča dobila tako ružan kraj.
Holmes, koja je trebala biti Steve Jobs zdravstva, zapravo je ispala lakrdija, obična prijevara i sramota korporativnog feminizma.
Jobs nije bio inženjer niti je izmislio iti jedan od Appleovih uređaja. Jobs je bio marketinški stručnjak, nešto što je Holmes probala biti za Theranos, ali za razliku od nje, Jobs je prodavao ono što je postojalo, dok je Holmes probala prodati nešto neostvarivo. Jobs je imao politiku da nikad ne priča o proizvodima koje Apple još nije napravio ili koje će tek napraviti – Holmes i Theranos imali su samo to.
“We do not say anything about future products. We work on them in secret, then we announce them.” - Steven Jobs
Jobs nije reklamirao iPod – ideju da imate 1000 pjesama u vašem džepu – sve dok isti nije mogao izvaditi iz džepa, dok je Holmes u ruci držala malu ampulicu, vjerujući da će se njezina ideja, ako dovoljno dugo bude gledala u nju, materijalizirati u stvarnost.
Holmes je samo bila fascinirana idejom da se svijet promijeni i da je ona ta koja ga može promijeniti. I pod svaku cijenu htjela je da njezina vizija uspije. To je lijepo razmišljanje ako si djevojčica od 8 godina, gdje će te se nagraditi pljeskom i podrškom da živiš svoje snove. Ali ona postaje problem ako si punoljetna žena i osim pljeska te se pumpa milijardama, sve to dok je ljudsko zdravlje u pitanju i u opasnosti. Holmes uopće ne razumije da svijet mijenjaju oni koji ne samo da imaju viziju, nego oni koji imaju i alate kako tu viziju ostvariti.
Same ideje ne vrijede ništa, ali kult ličnosti znači sve. Holmes je ponajprije žena u muški dominiranoj industriji, plavuša plavih očiju, simpatičnog karaktera koja odiše svim onim čemu želimo da žene teže – samopouzdanjem, hrabrošću i vlastitim ja. No taj je val mogla jahati samo toliko, sve dok se nije ispostavilo da uređaj ne može – a upitno je hoće li ikada moći – raditi s tehnologijom s kojom je zamišljeno da radi.
2018. Theranos je propao i kompletno bankrotirao. Ti su lažni uređaji oštetili mnogobrojne pacijente kojima su dijagnosticirane bolesti koje uopće nisu imali, ili su bolesti koje su imali ostale potpuno nezapažene. 2022. Holmes, optužena za prijevaru i obmanjivanje ulagača, osuđena je na 11 godina zatvora, povlači se iz javnosti i ulazi u odnos s Billyjem Evansom, nepoznatom ličnošću koja dolazi iz imućne obitelji, s kojim je osnovala obitelj i s kojim ima dvoje djece.
Drugi dio domaćeg uratka HULU-eva je miniserija "The Dropout" (odličan double entendre s imenom) koja put od uspjeha do pada Elizabeth Holmes na fiktivan način uprizoruje kroz glumicu Amandu Seyfried. Inače bi ovaj dio domaćeg bio opcionalan, mada je miniserija skroz solidno odrađena, ali kako "You Can See Everything" radi intrigantan i bizaran zaokret u svom narativu u koji nećemo dublje ulaziti, The Dropout je neizostavan začin za širu sliku koju nam "You Can See Everything" daje.
Upravo se u tom drugom dijelu filma, kada Elizabeth već ode u zatvor, redatelji Nathan Fielder i Lance Oppenheim poigravaju pitanjima "što je zapravo stvarnost?" i "što je istina?", ne bi li nas probali uputiti na dobar trag s pomno konstruiranim materijalom, ali bez da nam daju definirani zaključak.
Je li Elizabeth Holmes žrtva muškaraca?
Sunny Balwani, poslovni anđeo koji je spasio Theranos u trenutcima kad se tvrtka financijski koprcala, cijelo to desetljeće bio je ujedno i ljubavnik Elizabeth Holmes. Problem je što je on imao 40, dok je ona imala 19.
Billy Evans, iako ovaj put mlađi pastuh sa svojih 34 godine naprama 42-godišnjoj Elizabeth Holmes, opet je dovoljno imućan da pruži utočište i novi početak za propalu "vizionarku". Problem je što se očito radi o toksičnoj, manipulativnoj osobi koja je akcijama i reakcijama, stavljenima pod povećalo, došla u priliku da se, bez očitog talenta ili prijašnjeg uspjeha, pitcha cijelom svijetu i pokaže svoj kurac.
Ili je ovo samo promišljena farsa kako bi Elizabeth Holmes probala povratiti svoju bella figuru u kojoj je uživala dok je bila na svim naslovnicama na svijetu u usponu svoje slave, i nekako stvorila simpatiju u našim očima?
Koliko je uopće Nathan Fielder dorastao zadatku da prokljuvi psihu subjekta njegova dokumentarca, u jednom trenutku postaje apsolutno nebitno. Fielder sam po sebi nije pouzdan pripovjedač niti to nastoji biti. On je kao mi, muha na zidu, koja dobiva više odgovora samo ako sluša i promatra, nego da non-stop postavlja pitanja.
Nakon gledanja "You Can See Everything" teško se otarasiti osjećaja da su na kraju dana i Holmes i Evans opasne persone koje ili nemaju kapaciteta prepoznati fabriku stvarnosti unutar koje univerzum operira, ili je pokušavaju nasilno promijeniti iz razloga što nemaju dovoljno vještina da uspiju unutar iste. Vještine zahtijevaju i određenu inteligenciju, a mislim da je smisao za humor određeni test same inteligencije. Humor se u svojoj najjednostavnijoj formi oslanja na igru riječi i dosjetljivost, što ga čini pomalo matematičkim i logički razumljivim principom.
Cijelu problematiku Fielder savršeno dobro ilustrira kada Elizabeth i Billyju pokaže legendarni skeč "Who's on First?" američkoga komičarskog dua Abbotta i Costelloa. Ne samo da oni ne shvaćaju da im Fielder pokušava objasniti kako se on osjeća dok pokušava komunicirati s njima, već oni ni ne razumiju zašto je skeč sam po sebi smiješan, iako se oslanja na jako bazičan humor kojega bi prosječno inteligentna osoba morala moći razumjeti.
Ovi ljudi su, čini se, naprosto glupi.
Izgleda da su se iz Appleove poznate krilatice "Think Different" njih dvoje samo fiksirali na riječ "different", a izostavili onu bitniju, koja je na prvom mjestu s razlogom – "Think".
Razumjela ona stanje stvarnosti ili ne, i bila ona uračunljiva osoba ili ne – prijevara i zločin su neosporivi zločini tvrtke Theranos, a samim time i Elizabeth Holmes.
Bez obzira na to koliko se nastojala iskreno nasmijati, (ne)vješto zaobići svaki odgovor okolišanjem, izigravati se nedužnom i pokušavajući nas hipnotizirati svojim ogromnim, strašnim pogledom, Elizabeth Holmes u knjigama ljudske povijesti neće ući kao dio školskih udžbenika koji nas uče o velikanima koji su stvarno mijenjali svijet, već odlazi na internetske stranice kao ismijavana čudakinja... bliže onoj kategoriji u koju spada i sam Nathan Fielder.
★★★★★
TEKST POTPISAO LUKA ETEROVIĆ