The Social Network je električan, dinamičan za popizdit, i prepun rafalnih, britkih dijaloga od kojih se vilica topi do poda.
Nabijen je seksualnom energijom gladnih studenata s kampusa, od koje ti krv počne kolati i od koje poželiš ustati s kauča i napraviti “The next big thing”.
Da je kokain film, bio bi The Social Network.
Rani je početak 2011. Taman sam upisao srednju školu i o životu ne znam puno (više nego sada, valjda.. Nadam se). Ono što sam saznao, doduše, je da Carnet u školi ima nevjerojatno brz internet. Definitivno brži nego susjedov Wi-Fi. Iako je The Pirate Bay blokiran na školskoj mreži, njihovi takozvani “proxy webovi” nisu. Bez problema upadam u raj besplatnih, odnosno ilegalnih, filmova, igrica i glazbe. Navečer se vraćam u stan s USB-om na kojem se nalazi svježi ulov filmova s liste koju bi stariji brat i ja složili dan prije. Bacamo se na krevet i palimo film na laptopu.
Ne sjećam se tko je od nas dvojice došao do ideje da bi bilo zabavno pogledati “film o Facebooku”, ali tko god da je, svaka mu čast. Ili mi čast.
Jer film o Facebooku je puno više od filma o Facebooku.
Zašto je toliko poseban, k vragu, kada je po svojoj premisi tako banalan? Biografska, court-room drama jednog isfrustriranog šmokljana ne zvuči kao
nešto što bi trčali gledati u kino. Pa ipak, filmski kritičari i teoretičari, akademici i filmofili su mu stvorili reputaciju jednaku onoj Citizen Kanea, a sam je Tarantino, omiljeni filmaš svih filmaša, izjavio da je to najbolji film desetljeća.
“The Social Network' je bez rasprave broj jedan zato što je najbolji, eto zašto!
Uništava svu konkurenciju“ - Quentin Tarantino, u intervjuu za francuski časopis Premiere, 2020.
Ali kako i zašto? Rijetkost je, ali se desi, da se svako toliko godina zvijezde poravnaju, a filmske velesile sudare, i izrode one naslove koji definiraju
generacije. Tome uvelike pomaže kada staviš prave ljude na zadatak, i kada ti je k tome ime Hollywood. Hollywood, kada hoće, itekako može.
Uz najoštrije pero u biznisu, ono Aarona Sorkina, i kiruršku preciznost najopsesivnije redateljske ličnosti Davida Finchera, jednostavno ništa nije moglo poći po zlu.
Nemoguće je ne spomenuti i tada mlade glumačke zvijezde koje su do zadnje iznijele vrhunske performanse vrijedne citiranja i po najopskurnijim kutcimaLetterboxda. Od Jesseja Eisenberga koji je utjelovio Marka Zuckerberga (i to toliko dobro da su ga ljudi počeli povezivati s pravim Zuckerbergom, što nikako nije dobro), preko Rooney Mare u ulozi Markove djevojke Erice Albright — koja je postavljena kao okidač zbog kojeg on uopće i napravi mrežu, a čija je uvodna scena maestralno definirala čitavu putanju filma i postala primjer kako napraviti da dijaloška scena s tri kadra funkcionira i ostavi bez daha — pa sve do Andrewa Garfielda koji svojom nepresušnom karizmom i ranjivošću utjelovljuje suosnivača mreže, te Armieja Hammera koji je sam (uz pomoć nevjerojatnog i poprilično nevidljivog CGI-ja) impozantnim stasom i glasom odglumio oba brata Winklevoss, glavne Markove tužitelje.
Film je postavljen retrospektivno, gdje kroz dvije parnice koje se vode protiv Marka Zuckerberga otkrivamo kako smo od otrcanih studentskih soba Harvarda došli do uglađenih ureda gdje se tužbe odvijaju. Stalni skokovi iz budućnosti u prošlost, te količina likova i izgovorenih informacija na papiru zvuči teško probavljivo, ali je film, osim što je tehnički perfektan, tako pomno krojen i tempiran, da ćete uživati u osjećaju neprekidnog naleta ushićenja koji vas prepljavljuje svojih čitavih 120 minuta.
Sam scenarij temelji se na knjizi “The Accidental Billionaires” Bena Mezricha, a njena je istinitost temeljena na rekla-kazala glasinama. Time je i sam film, kao i većina, ako ne i svi biografski filmovi, faktualno netočan. Ali ni ne treba biti točan. Mora biti dobar. A The Social Network je jebeno dobar. I to je sve što tražimo od filmova. Pogotovo ako je riječ o filmu o Facebooku. A film uopće nije o Facebooku.
★★★★★
TEKST POTPISAO LUKA