Lydia Tár ne mrzi žene. Lydia Tár mrzi biti jedna od njih.
To je prva stvar koju Todd Field radi, koju nitko ne primjećuje dok nije prekasno — daje ti EGOT-icu, lezbijku, genija, i onda je tiho postavi da prezire vlastiti rod iznutra. Kćer je zove tatom. Kad Gopnik na početku filma kaže da je ona maestro, ne maestra, jer nije ovdje da mijenja sustav nego da ga osvoji — to nije usputna fusnota. To je cijeli film u jednoj rečenici, samo što to shvatiš tek na kraju, kad je isti taj sustav pojede živu.
Genijalnost filma nije u tome da ti kaže „žene isto mogu biti čudovišta" – iako, da, mogu, već je genijalnost u tome koliko brzo Field mijenja tko drži kameru ili u ovom slučaju njenu sudbinu u svojim rukama. Kad Lydia stoji sama kraj otvorenih vrata dvorane i gleda trubača leđima okrenuta svima — to je jedini trenutak gdje si sam s njom u ludilu, gdje je gotovo braniš. Dvije scene kasnije napada Eliota
Kaplana i odjednom si vraćen u orkestar, u publiku, u kameru — svi gledaju isto, svi su isto zgroženi, i nitko te više ne pušta blizu njezine glave. Field ti doslovno oduzima empatiju u montaži. To se ne događa slučajno.
I onda arhitektura — brutalistički penthouse, hladan, betonski, siv, isti kao Lydije i Sharon. Nasuprot tome, stan gdje vježba i piše: bijel, neuredan, živ. Isti onaj u koji dovodi studentice. Field ti doslovno crta kartu njezinog morala pomoću zidova.
Najbolji easter egg u filmu? Boksačka vreća koju tuče u ritmu Bacha. Bach koji je imao dvadesetero djece, mrzio ženu i spavao sa svojim studenticama.
A kraj — kada joj na koncertu za soundtrack videoigre stave slušalice s metronomom koji sad njoj diktira tempo, umjesto da ga ona diktira orkestru — to nije poniženje zbog vrste glazbe. To je Field koji joj vraća točno ono oružje kojim je vladala cijeli film: kontrolu nad vremenom. Sad vrijeme kontrolira nju.
Tár na kraju nije film o rodu, nego o egu toliko naviknutom da ga se nikad ne propituje — dok se na kraju ne nađe s metronomom u uhu umjesto sa štapićem u ruci.
★★★★★
TEKST POTPISALA SARA TODOROVIĆ